2019. godina počela je iznimno tužno za naše kazalište, film i televiziju – odlaskom grandioznog umjetnika Ive Gregurevića, čija su ostvarenja premašivala okvire izvanrednog glumačkog umijeća. Često ga se shvaćalo kao svojevrsnog koautora najvećih djela suvremene hrvatske prikazivalačke umjetnosti, jer su i najveći redatelji ponekad mijenjali svoje koncepcije raspravljajući s njim ne samo o njegovim interpretacijama nego i o njihovom značenju za cjelinu djela. Iako ovjenčan mnogim velikim nagradama (četiri Zlatne arene na Pulskome filmskom festivalu za glavne uloge i jedna Srebrna za sporednu, Nagrada Vladimir Nazor, tri Nagrade hrvatskog glumišta uz niz drugih), sam je bio perfekcionist i vrlo kritičan prema sebi, pa  je na snimanju ponekad i kad bi redatelj već bio zadovoljan tražio još jednu repeticiju kako bi ostvario sve ono što je želio u tom kadru. O sebi je rijetko govorio, tvrdeći kako želi da u sjećanju ostanu njegove uloge a ne privatni život. Zato se moglo činiti da je potpunije živio na sceni nego u stvarnosti i da veličina njegove glume proizlazi iz toga što je svoje uloge prilagođavao vlastitoj jedinstvenoj ličnosti. Na to su ponajviše navodile njegove najveće filmske kreacije iz ovog desetljeća – naslovna u Ćaći (2011.) Dalibora Matanića, Ivo u Koscu (2014.) Zvonimira Jurića i Slavko iz Imena višnje (2015.) Branka Schmidta. Svi su ti likovi rezignirani, čak i razočarani onim što su napravili u životu, a i okolinom i društvom u kojem se nalaze, ali pritom posjeduju neku iznimnu snagu i dosljednost kojom nastavljaju dalje. Gregurević ih tumači bez ijedne velike geste ili podizanja glasa, ali iz njegove pojave i vidljivo suspregnutih emocija sugestivno izbija snaga čovjeka koji će izdržati sve napore i nastaviti dalje, iako baš nije siguran u smisao svog istrajavanja.

Ivo Gregurević (Netjak) i Špiro Guberina (Jozo), Velo misto, (1980-1981)., red. Joakim Marušić

Čak i u humorističkoj seriji Odmori se, zaslužio si (2006–2013), sličnih karakternih i emocionalnih obilježja može se naći kod Marka Kosmičkog, čangrizavog oca obitelji, uloge kojom se Ivo Gregurević potvrdio ne samo kao jedan od najvećih nego i najpopularnijih glumaca. U svim ulogama fascinira prvenstveno autentičnost lica koja izgledaju kao živi ljudi koji su se našli na ekranu, a da njihov tumač u tu nevjerojatnu dojmljivost nije morao uložiti preveliki glumački napor, jer to je jednostavno on. Međutim, između njih ima mnogo na prvi pogled manje vidljivih, ali ipak bitnih razlika. Jedna od najuočljivijih je to da Ivo Gregurević ne samo načinom govora nego i ponašanjem i kretanjem djeluje jednako uvjerljivo kao tipičan predstavnik vrlo različitih sredina – od Ličanina u Čaći do Slavonca u Koscu. A kada se pogleda sav njegov ogroman opus, u jednom razdoblju prevladavali su likovi iz Dalmatinske Zagore koje je igrao s tolikim umijećem da bi gledatelj koji nije znao njegovo pravo podrijetlo bio uvjeren da gleda autohtonog Vlaja.

Upravo takvom ulogom – Netjaka u Velom mistu (1981.) postao je iznimno popularan na početku glumačke karijere, zbog čega nije bio naročito sretan; manje zbog toga što je i prije te TV-serije pokazao velike glumačke sposobnosti već od prvih filmova 1977. – Ne naginji se van Bogdana Žižića i Mećava Antuna Vrdoljaka, a više zbog toga što je imao manje prilika za ambiciozniji nastavak karijere jer se dio redatelja plašio da će publika u njemu vidjeti prvenstveno Netjaka, bilo što igrao.

Ne naginji se van,1977., red. Bogdan Žižić

Slijedećih je godina nastupio u znatnom broju filmova, pridonoseći njihovu uspjehu no iz Netjakove sjene u potpunosti izlazi 1988. sjajnim interpretacijama netipičnog ustaše u Schmidtovom Sokol ga nije volio i dogmatičnog patrijca u Papićevom Životu sa stricem. Ipak, uloga u kojoj je vjerojatno najviše uživao bila je ona naslovna u Čarugi (1991.) u kojoj je uspijevao dojmljivo prenijeti duh legendarnog razbojnika i onda kada se prerušavao u potpuno različite osobe, što je pokazalo kako Gregurević uspijeva jednako uvjerljivo tumačiti najrazličitije osobnosti. Usto, bilo mu je posebno drago igrati u našoj inačici vesterna jer je upravo preko tog žanra još u djetinjstvu razvio ljubav prema filmu igrajući se s prijateljima živog izvođenja priča s Divljeg zapada u rodnoj mu Donjoj Mahali pored Orašja, kojem je kao afirmirani glumac uzvratio organiziranjem tradicionalnih Dana hrvatskog filma.

Sokol ga nije volio, 1988., red. Branko Schmidt

Renome najvećeg filmskog glumca u neovisnoj Hrvatskoj ostvario je nizom sjajnih kreacija. S Krstom Papićem izvanredne uloge ostvario je u Priči iz Hrvatske (1991.) i Kad mrtvi zapjevaju (1998.), od brojnih nastupa kod Branka Schmidta izdvajaju se Kraljica noći (2001.) i Put lubenica (2006.). Veliki raspon u tumačenju potpuno različitih suvremenih junaka proširio je i virtuoznim interpretacijama neurotičnog poduzetnika u Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005.) Tomislava Radića i rezigniranog ratnika u Crncima (2009.) Gorana Devića i Zvonimira Jurića. Glumeći epizodu neodoljivog zavodnika u Tri muškarca Melite Žganjer (1998.) Snježane Tribuson ostvario je jedan od najsmješnijih likova hrvatske kinematografije, a da je vrhunski komičar dokazao je i u Maršalu (1999.) Vinka Brešana i Muškarcu bez brkova (2005.) Hrvoja Hribara, dok je u Osmom povjereniku (2018.) Ivana Salaja čak i čistom zlu uspio dati ljudsko obilježje. Uz ove filmove koji možda najzornije pokazuju koliko je Ivo Gregurević pomicao granice svoje veličanstvene glumačke umjetnosti, postoji još mnogo njegovih izvrsnih interpretacija koje je teško i nabrojati. (Tomislav Kurelec)

Kazalište

O Ivi Gregureviću kao kazališnom glumcu puno se manje zna i govori negoli o njegovom filmskom i televizijskom opusu, iako je ostvario više zapaženih uloga na daskama koje život znače još od studentskih dana.  Od 1986. godine bio je u stalnom angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Početkom osamdesetih glumio je u predstavama Opasna stvar i Klopka Teatra u gostima. Nastupao je i na Splitskom ljetu te na Dubrovačkim ljetnim igrama, a gostovao je i u Satiričkom kazalištu Kerempuh te u Histrionima.

Čaruga, 1991., red. Rajko Grlić

U matičnoj se kući osobito istaknuo naslovnom ulogom u Molièreovom Tartuffeu, ulogom Matamora u Iluziji Pierrea Corneillea te Rica Verrija u Pirandellovu komadu Večeras improviziramo za koju je dobio i Nagradu hrvatskog glumišta. Briljirao je i u ulozi Grbe u Ogrizović-Nadarevićevoj Hasanaginici kao i u ulogama Mačka u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana te Hlestakova u Gogoljevu Revizoru koje je igrao u Kerempuhu.  Treba istaknuti i glavnu ulogu u Shakespeareovu Hamletu u kontroverzno ocijenjenoj Babarczyjevoj režiji toga komada na Lovrijencu 1990. godine.  Prema ocjeni Mire Muhoberac, njegova se interpretacija Hamleta razlikuje od Šerbedžijine ili Višnjićeve, ali za njima nimalo ne zaostaje.

Valja svakako spomenuti i njegovu monodramu Đuka Begović prema istoimenom romanu Ivana Kozarca koju je također napravio i oko 1000 puta odigrao njegov najveći glumački uzor – Fabijan Šovagović. I Gregurević je otprilike toliko puta odigrao svoga Đuku između ostaloga i za branitelje na ratištu, za prognanike kao i za učenike u školama u okviru programa prevencije ovisnosti.

Ivo Gregurević i Ena Begović, Čaruga, 1991., red. Rajko Grlić

Kao kazališni glumac plijenio je pozornost svaki puta kada bi se pojavio na sceni budući da je u svojim interpretacijama uvijek bio iskren, precizan i dubok. Jednako je uspješno ostvarivao uloge u različitim dramskim žanrovima. Njegovu glumu karakterizira minimalizam i jednostavnost, no uvijek je osvajao publiku i kritiku snagom svoje glumačke osobnosti i karizmom. Redatelji su voljeli raditi s njime zbog njegove profesionalnosti, a voljeli su s njime surađivati i kolegice i kolege jer je u komunikaciji uvijek bio duhovit i neposredan, no istodobno skroman i samozatajan. Smatrao je da nije ostvario više od nekoliko vrhunskih uloga u kazalištu, na filmu i na televiziji te da želi da ga upravo po njima ljudi pamte.

Andrija Tunjić i Mira Muhoberac ističu da je velika šteta što nije više igrao u kazalištu, a čini se da je to i samoga Gregurevića prilično mučilo. Tunjić svjedoči kako mu je pokojni glumac povjerio da bi sve svoje filmske uloge mijenjao za jednu pravu ulogu u kazalištu. Zaključit ću, stoga, riječima samoga Gregurevića:

Glumci često vole o tome pričati i svaki će reći drugačije. Čini mi se da je suština u tome da je kazalište cjelovitije, da u njemu nema mogućnosti ponavljanja i da se sve događa samo jednom. S filmom je, sami znate, moguće rascjepkano, kadar po kadar, sekvencu po sekvencu, lakše doći do kompliciranih scena. Kao netko tko je dosta igrao na filmu, ali i netko tko je u stalnom angažmanu u kazalištu, mogu reći da različiti uvjeti utječu da se glumci češće i rađe opredjeljuju za film. Na filmu je veći broj gledalaca, veći su honorari, ponekad i za manje uloženog truda dobijete naizgled više, a tu je i ‘slava’, popularnost. Neki dan smo u omiljenom okupljalištu zagrebačkih glumaca, buffetu kazališta ‘Gavella’, raspravljali o tome pretjeruje li se kad se teatru daju svi umjetnički atributi. Ali, ako govorimo o tom nekom božanskom užitku, nijedna filmska uloga ne može zamijeniti onu na sceni, u teatru.

(Ozana Iveković)